PISMA IZ MOJEGA ŽIVOTA

Zagreb, siječanj 2003. Pismo br. 1

Dragi C.G.,

Obećala sam ti pisati o svojem životu. Znaš da sam živjela u SAD-u, Indoneziji, Rusiji... Dosta znaš o nevjerojatnom periodu života kroz koji prolazim otkad sam počela pjevati prije deset godina s punih 47 godina.

No, bez obzira na to koliko znaš, bez obzira na to što si sam prošao, možda će ti biti zanimljivo čuti kako je netko drugi proveo dio svojeg vremena na ovom planetu. A ja ću se možda bolje osjećati ako materijaliziram svoju prošlost. Najbolje da je pretvorim u crne znakove na bijeloj površini i to nekome pošaljem.

Vrijeme: Travanj, 1972.
Mjesto: Sovjetski Savez

Rekla sam ti da sam se udala za svojeg prvog muža Mišu nakon što sam ga poznavala tek tri tjedna. Došla sam u Moskvu da usavršim svoj ruski, a ispalo je da sam ga ostala tamo usavršavati gotovo dvanaest godina. Naravno, prvi mjeseci braka nisu bili tako loši. Bila sam jako zaljubljena i nije bilo teško izgladiti nesuglasice.

Miša je radio kao komercijalist za slovensko predstavništvo SLOVENIJALES u Moskvi. Kad sam stigla u Moskvu on je već nekoliko godina živio tamo s majkom pokušavajući uz posao završiti studij. Mišina majka bila je dijete izbjeglica koji su napustili Rusiju bježeći od Revolucije 1918. Rođena je i školovana u bivšoj Jugoslaviji a u svojim četrdesetima došla je u Moskvu raditi kao prevoditeljica. Mišin djed bio je bivši bijeli oficir, a baka je imala mnoštvo rođaka u raznim zemljama poput Poljske ili Gruzije.

Miša i ja smo bili u braku svega par mjeseci kad su nas pozvali njegovi gruzijski rođaci da ih posjetimo u Tbilisiju, glavnom gradu Gruzije. Vikend naše posjete počeo je jednog petka u travnju našim letom redovitom linijom sovjetske aviokompanije. U avionu je bio velik broj putnika koji su sa sobom u kabinu unijeli mnogo prtljage (zavežljaje, košare, vrećice) a ja sam se pitala da li je slatkasti miris koji sam udisala bio već slatki miris Gruzije. Sovjetske vlasti u to su se vrijeme odnosile prema strancima s velikim poštovanjem, a ponekad je to bilo čak i pomalo čudno jer smo uvijek bili odvojeni od “običnih” sovjetskih ljudi, kad je god to bilo moguće. No ipak je vjerojatno bilo preskupo imati unutar Sovjetskog Saveza posebne avione za strance, pa smo ponekad imali sreću upoznati i družiti se sa stvarnim ljudima. U vrijeme kad sam ja živjela u Moskvi Gruzijci su bili najpoznatiji po svježem voću i povrću koje su dopremali na moskovske tržnice direktno iz Gruzije. Tako nešto nije bilo dozvoljeno s formalne strane, no uvijek je u toj neobičnoj zemlji bilo načina da se stvari “srede”. Kao što je moj prijatelj jednom rekao: “Ovo je zemlja gdje se ništa ne smije ali se sve može – ako znaš kvaku”. Bila je tako velika razlika između cijena na placu i cijena u trgovini da se isplatilo platiti povratne avionske karte, prodati gruzijsku rajčicu ili kindzu (korijandor) ili soljeno povrće ljudima koji su si mogli priuštiti plaćati cijene na tržnicama i do 10-20 puta više od onih u trgovinama, a nakon toga se vratiti u Tbilisi sa povećom količinom rubalja (u “običnim” trgovinama rajčica je bila rijetka zvjerka, a kupiti se mogla samo ako si bio voljan stajati u dugačkom repu dugi period vremena, nadajući se da zalihe neće u međuvremenu isteći).

Na aerodromu nas je dočekao Mišin ujak David (babuškin nećak – nećak Mišine bake? – upitnik sam stavila jer nisam nikad imala talenta zapamtiti detalje poput tko je tko). To nije bio prvi Mišin posjet domu ujaka Davida u Tbilisiju gdje je on bio policijski-netko visokog ranga (u Ministarstvu tuzemnih poslova ili tako nešto). Kad je bio u Tbilisiju ili kad je ujak David dolazio u Moskvu Miša je uvijek dobio po nekoliko stotina rubalja džeparca (nekoliko prosječnih sovjetskih plaća). Odvezli smo se crnom Volgom do hotela gdje smo imali rezerviranu sobu a poslije toga do kuće ujaka Davida. Ne sjaćam se da je itko spomenuo zašto ujak David nije imao ni ženu ni djecu.

Stol u kući ujaka Davida bio je već prekriven hranom i pićem. Tamo su već bili neki ljudi: jedan mladi par, a svi ostali su bili muškarci. U središtu pažnje nije bila hrana već boce vrlo rafiniranog i rijetkog 25-godišnjeg gruzijskog konjaka. Gruzijska vina i konjaci bili su vrlo cijenjeni ne samo u Gruziji pa nije bilo baš previše teško piti sa svima ostalima nakon svake zdravice. Možda si čuo o gruzijskim zdravicama? To su najnevjerojatnije zdravice na svijetu, često vrlo dugačke i zabavne, poput basni. Običaj je da se pije samo nakon što je zdravicu izrekao tamada ili netko od gostiju za stolom.

Miša je bio zapanjen jer sam tempo u piću držala sa svima ostalima. Kad je napokon bilo vrijeme da se krene činilo se kao da sam najtrijeznija za stolom (neki uopće nisu mogli ustati). Miša mi se divio i vrlo me poštivao te noći jer su svi bili poprilično pijani, čak je i on sam jedva hodao pa se na mene oslanjao sve do hotelske sobe. Nije još znao što će biti slijedećeg dana.

Idućeg dana ja sam bila ili u horizontali na svojem hotelskom krevetu ili sam bljuvala u kupaonici. Tada sam još bila mlada i željela sam vjerovati kako mogu piti nekažnjeno. Sada sam pametnija jer sam se nakon mnogih godina kada sam jedva preživjela dane nakon pića morala suočiti s groznom istinom: ako pijem - dobijem migrenu i potrošim mnoge sate pokušavajući iz svojeg tijela izbaciti nečistoće i otrove, trčeći od kreveta do zahodske školjke i natrag.

Tako sam cijelu subotu u Tbilisiju provela u hotelskoj sobi i kupaonici: vrijeme izgubljeno zauvijek. Mogli su to biti bilo koja druga soba ili kupaonica na svijetu.

Nedjelja je bila sasvim novi dan, vrlo sunčan, a k tomu još i vrlo neobičan. Nakon što smo oko sat vremena proveli u razgledavanju Tbilisija i okolice (ono malo što sam vidjela bilo je nevjerojatno lijepo), našli smo se u kući drugih Mišinih rođaka. Neobično je bilo to da ih on nije nikad upoznao niti o njima čuo konkretne stvari.

Tako je pored ujaka Davida odjednom imao još gruzijskih rođaka visokog ranga. Stan u kojem smo proveli ostatak dana od kasnog prijepodneva do navečer bio je namješten vrlo skupim uvoznim namještajem. Domaćica i još jedna dama nosile su skupocjene perike koje su bile tada jako u trendu i jako očito - perike, ali takva je bila moda.

Stol je bio prepun ukusnih delicija za čije sastojke su domaćini morali izdvojiti nekoliko prosječnih sovjetskih osobnih dohodaka. Ne sjećam se više svih detalja, ali se sjećam da su svi bili vrlo sretni što smo došli. Bilo je tamo oko dvanaest osoba koje su isijavale pozitivnom energijom, dan je prolazio u sjajnim šalama, dugim gruzijskim zdravicama i pjevanju. Svi su bili oduševljeni kad je Miša rekao da lijepo pjevam. Rekla sam da ne mogu bez gitare. To nije bio nikakav problem jer se gitara u času stvorila. Nakon nekoliko sati dobila sam darove od naših domaćina – drugog ujaka i ujne (!?). Nisam mogla vjerovati svojim očima: činilo se da je narukvica koju sam dobila od čistog zlata a kamenčići su ličili na rubine. (Nekoliko godina kasnije vidjela sam sličnu narukvicu u jednoj moskovskoj trgovini po cijeni od oko 400 US$.) Još je bilo poklona: ogrlica od novčića koja je koštala “samo” oko pola prosječne sovjetske plaće, par crnih gruzijskih vaza, nekoliko ploča gruzijskih muških pjevačkih zborova koji pomalo podsjećaju na dalmatinske klape.

Kako je vrijeme odmicalo Miša i ja smo imali tek jednu brigu: nismo imali rezervacije za večernji avion za Moskvu, a on je morao biti u uredu u ponedjeljak ujutro. Naši divni veseli domaćini uvjeravali su nas da to nije nikakav problem a mi smo im zbog nečega vjerovali. Kad je bilo vrijeme da krenemo na avion pozdravili smo se sa svima osim s dva ujaka koji su nas odvezli na aerodrom.

Tek smo na aerodromu shvatili koliko su visokog ranga bili ujaci. Prošli su kroz sve ulaze i mjesta provjere a da čak nisu pokazali neke isprave. Jedan od njih je nešto na gruzijskom rekao nekim službenim osobama pa su nas sproveli direktno na pistu do aviona. Miša i ja smo stajali sa strane i pitali se što se to događa. Ujaci su razgovarali s muškarcem u uniformi (kapetanom?) a ubrzo nakon toga nismo mogli vjerovati svojim očima: druga osoba u uniformi je iz aviona ispratila dva vrlo ljutita čovjeka (putnike?). Zatim su mene i Mišu žurno uveli u avion tako da smo se jedva stigli pozdraviti s brižnim ujacima. A njih dvojica su izgledali vrlo cool, kao da nisu učinili ništa posebno, poželjeli su nam sve najbolje, mnogo sinova u bliskoj budućnosti, te skori susret u Moskvi ili Tbilisiju.

Od tada je prošlo trideset godina. To je bio moj jedini posjet Tbilisiju. Nikad više nismo vidjeli niti jednog od rođaka niti nam se itko od njih javio. Puno je bilo pokušaja da dođemo do njih. Nikog od njih nismo uspjeli dobiti telefonom. Oni nama nisu nikad telefonirali. Čak ni ujak David koji je nakon toga nekoliko puta viđen u Moskvi. Otići u Tbilisi bez poziva nije nam se činilo dobrom idejom.

U međuvremenu (nakon dvanaest godina braka) Miša i ja smo se razveli. Prodala sam zlatnu narukvicu u trenutku besparice, ali još uvijek imam ogrlicu od kovanica, jednu od crnih gruzijskih vaza i volim slušati gruzijsku narodnu glazbu.

Također volim gruzijske zdravice pa ću ti pokloniti jednu: zapravo samo kraj (zdravica bi inače bila dulja od cijelog pisma).

Dakle prijatelju moj: neka ti tvoje želje uvijek budu u skladu s tvojim mogućnostima!

Puno pozdrava, Dunja

P.S. Miris u našem avionu za Tbilisi nije bio miris Gruzije, kako sam shvatila kasnije. Taj miris je bio uobičajen miris u sovjetskim zrakoplovima čije interijere su uvijek čistili istim tipom deterdženta.