|
OJ, TI TOŽNI
ČLOVEK
multimedijalna glazbeno-scenska predstava
Hrvatske "MURDER
BALLADS"!
- Stare
hrvatske pučke balade u multimedijalnoj
glazbeno-scenskoj predstavi!
- Po prvi
puta naše hrvatske balade na jednome
mjestu!
- Žuti
tisak Hrvata iz prošlih stoljeća (nekad
su se tragični događaji prepričavali u
pučkim pjesmama)
Nakon
višegodišnjeg istraživanja po nasljeđu
(starim zbirkama), osmislila sam predstavu
koja se temelji isključivo na starim
zaboravljenim ili polu-zaboravljenim
hrvatskim tradicijskim baladama. U radu na
predstavi sudjelovali su polaznici moje
etno-radionice, te poznati mladi režiser
Mario Kovač.
Prelijepe,
jezovite balade, priče s tragičnim
završetkom, izvodi «m=V», skupina mladih
talentiranih ljudi (njih desetak) koji su
zavoljeli upravo hrvatske pučke pjesme nakon
druženja na etno-radionicama
Dunje Knebl, te su poželjeli nastaviti
pjevati i pod reflektorima, ovaj puta -
pozornice u atriju nevjerojatnog Velikog
tabora, uz originalne aranžmane koji
uključuju niz sasvim neobičnih instrumenata.
Među izvođačima su i
Nikolina Romić Nina, mlada zagrebačka
kantautorica omiljena među mladima, a glavni
aranžeri bili su
Damjan Čakmak te
Tomo Sombolac koji je i prije Dunjinih
etno-radionica već djelovao sa svojom grupom
S.o.M. (www.somdoom.com), izvodeći
pretežito stare međimurske popijevke na
originalan, DOOM način.
Predstava
ima niz otkačenih detalja, pa bi se prije
moglo reći da je više tragikomičnog
karaktera nego što to sugeriraju naslov i
tematika.
I, premda
sve zvuči mračno, uspjela sam na kraju
predstave udahnuti optimizam i pronaći izlaz
iz mraka te na kraju niza misterioznih,
tragičnih, nevjerojatnih događaja dajem
svima formulu za HAPPY-END! Kako je to
moguće?
Pogledajte
predstavu, pa se i sami osvjedočite da je
tako!
A stare,
mahom zaboravljene hrvatske tradicijske
pučke balade mogu konkurirati po ljepoti
glazbe i tekstova bilo kojim baladama koje
nam dolaze iz svijeta.
U sklopu
projekta “Oj, ti tožni človek” od
samog početka je bilo postavljeno da su
pjesme i njihova interpretacija ono što je
najvažnije no vremenom se pojavila ideja o
njihovom mogućem “uprizorenju”. Više je
razloga za to: za početak, sve te pjesme
pripovjedaju o nekom događaju, događanju
koje ima svoj početak, zaplet i (najčešće
krvavi) rasplet. U ovo postmoderno, medijsko
doba navikli smo često uz pjesmu dobiti i
vizualni sadržaj – najčešće u obliku spotova
ili snimki koncertnih nastupa pa nije ni
čudo da smo i mi poželjeli ovim pjesmama
dodati još jednu dimenziju. Osim toga, mnoge
od pjesama koje izvodimo u igrokazu su
napisane na dijalektima i narječjima koje
današnja publika i ne može baš najbolje
razumijeti te se pojavila bojazan da neće
moći pratiti gorenavedenu radnju pjesme ako
ne razumiju tekst. Na taj način, naši
“histrionski” dijelovi predstave tako
postaju i svojevrsni lingvistički vodič za
publiku.
Kako u
projektu mahom sudjeluju ljudi bez previše
scenskog (a pogotovo glumačkog ili
kazališnog) iskustva, odmah smo odlučili da
nećemo raditi klasični scenski prikaz već da
ćemo se više osloniti na minimalistički,
opisivački aspekt izvedbe kakav povezujemo
sa tradicijom tzv. “plemenitog dilentatizma”
sveprisutnog u mnogim uprizorenjima
karnevalskog tipa glume odnosno simboličkog
tipa prezentacije subjekata (aktanata)
pojedine priče često prisutnog u mnogim
izvedbenim formama vezanim uz obredne
sadržaje (procesije, mise, seoske prosidbe,
božićni obilasci kuća i sl.). Dakle,
funkcija nas kao pjevača/glumaca/izvođača je
na što jednostavniji način, bez nepotrebnog
odvlačenja pažnje od bitnijeg zvučnog dijela
priče, gledatelju prenijeti crnohumorni
aspekt narodnih balada te ih povezati u
zajedničku atmosferu. Svjesno smo ponekad
koristili i simbole suvremene pop kulture te
multimedijalnu pomoć u vidu projekcija i
svjetlosnih efekata jer smo htjeli da naša
predstava ipak bude produkt sadašnjeg
vremena i prostora. Stoga ne bi trebala biti
gledana kroz stroge znanstvene etnografske
oči koje uvijek teže izvornoj autentičnosti.
Ovo je naša vizija narodnih balada jer
smatramo da i suvremeni čovjek ima jednako
količinu briga, nesreća i jala koje ga prate
kroz život samo su mu sredstva izražavanja
bitno drugačija. Ovaj naš projekt možda tako
postane neka vrsta mosta koji će kroz godine
spajati te osjećaje “spleena”, tjeskobe i
depresija kakvi nas povremeno obuzmu. A
nadamo se da će one koji dijele naš, pomali
mračni, smisao za humor mjestimice i
nasmijati te svojom humanom porukom na kraju
nadahnuti i za životni optimizam.
Mario Kovač
OJ, TI
TOŽNI ČLOVEK - multimedijalna
glazbeno-scenska predstava praizvedena u
dvorcu VELIKI TABOR za vrijeme "Tabor film
festivala" (četvrtak, 17.07.2008. u 22.30
sati).
Osmislila:
Dunja Knebl
Režija: Mario Kovač
Krpice i rekviziti: Dunja na Hreliću
Fotografije za multimedijalni insert
odabrala i obradila: Renata Lančić
Fotografije rosnog bilja snimila i
obradila: Biljana Knebl
Obrada/aranžmani pjesama: Dunja Knebl,
Tomo Sombolac, Damjan Čakmak & m=V
Sviraju: Dunja Knebl (gitara), Damjan
Čakmak (gitare), Tomo Sombolac (gitara,
frame), Marija Anušić (lijerica, udaraljke),
Malina Sirotić (klarinet)
Pjevaju a neki i sitno udaraju po sitnim
udaraljkama: Dunja Knebl, Tomo Sombolac,
Nikolina Romić Nina, Damjan Čakmak, Renata
Lančić, Janja Ikić, Malina Sirotić, Mihaela
Blagaić, Vedrana Fadiga, Marija Anušić Maja,
Danijel Domazet, Marko Sinobad
Prvi napisi
u tisku nakon predstave vise su nego
zanimljivi i nadasve pozitivni:
08/08/2008
ZAŠTO SAM POSTALA
JAVNA PJEVAČICA SA 47 GODINA ILI STRAH OD
KLONIRANJA
Predstava je autobiografska humorna monodrama
s pjevanjem na hrvatskom, engleskom, indonezijskom
i ruskom jeziku. Praizvedba je bila u studentskom
klubu Rupa Filozofskog fakulteta u Zagrebu
3.5.1997. Snimka se nedugo nakon toga mogla
čuti preko postaje Radio Vinkovci. Monodrama
je izvedena dvadesetak puta diljem Hrvatske,
a također i uživo preko Radio Sljemena.
Pod nazivom monodrame krije se predstava/koncert/pripovijedanje.
Međutim, ako se posebno razmotri sama priča,
moglo bi se reći da je ona mnogoslojevita.
Posebnost predstave je da niti jedna izvedba
nije ista već je prilagođena mjestu gdje
se izvodi.
U okviru emisije JUTARNJA KRONIKA Prvog
programa Hrvatskoga radija (29.01.2000.)
Maja Sabolić, urednica Hrvatskog radija,
ovako je komentirala predstavu izvedenu
28. siječnja, 2000. u Maloj dvorani Vatroslava
Lisinskog u Zagrebu:
“Glazbenik ponekad ima potrebu iskazati
se i drukčije, ne samo pjevanjem. Dunja
Knebl, iako tek u 47-oj godini ulazi na
hrvatsku glazbenu scenu pjevajući tradicionalne
– pretežito međimurske napjeve, osjetila
je potrebu izraziti se i koncertom proširenih
obzorja.
Kronološki, tijekom jednoga sata – nerijetko
i samoironično, konciznim tekstovima i narodnim
pjesmama Amerike, Indonezije i Rusije i
– jasno, domaćima, rječju i pjesmom vodila
nas je na putu kroz vlasiti život.”
Svoju monodramu Dunja je izvela, među ostalim,
u Sv. Ivanu Zelini, Buzetu, Teatru ITD u
Zagrebu, uživo na Radio Sljemenu, u Kutini,
Čakovcu, Osijeku, Splitu, Hvaru, maloj dvorani
Lisinski u Zagrebu...
PRIČA
O ZABORAVLJENIM PJESMAMA ILI PUTOVANJE PJESMOM PO SVIJETU
Koncertna predstava za djecu namijenjena
svim uzrastima: od predškolske djece do
srednješkolskog uzrasta. Praizvedba je bila
u Zaboku 2001. Istog dana su održane dvije
predstave: jedna za vrtić, a druga za školu.
O ČEMU JE?
O starim narodnim pjesmama iz Hrvatske i
drugih zemalja (uz pjevanje i sviranje govori
se o narodnim pjesmama i glazbenim instrumentima).
To je, među ostalim, priča o Dunjinom
životu kroz pjesme zemalja u kojima je živjela
(SAD, Rusija, Indonezija, Hrvatska)
KAKO TO IZGLEDA?
Dunja pjeva pjesme zemalja u kojima je živjela
i pripovijeda, odijevajući detalje odjeće
karakteristične za određene zemlje - cijelo
vrijeme postoji interakcija između Dunje
i djece, pa djeca imaju mogućnost da i sama
pjevaju ili nešto kažu. Dunja uči djecu pjevati manje poznatu hrvatsku
pjesmu kraja gdje se predstava održava. Dunja pjesme izvodi uz pratnju gitare, udaraljki
ili a capella
UZRAST?
Načinom pripovijedanja priču u svemu prilagodi
uzrastu gledatelja
CILJ?
U poplavi informacija i glazbe iz drugih
zemalja cilj je pobuditi zanimanje za hrvatsku
glazbu i pokazati svojim primjerom da se
može putovati po cijelom svijetu, no najljepše
pjesme su najčešće pored nas, a da uopće
nismo svjesni toga
|
