Dunja Knebl počela je javno nastupati 1993. s repertoarom malo poznatih hrvatskih narodnih pjesama. Pjesme obrađuje na temelju notnih i tekstualnih zapisa koje pronalazi u knjigama - zbirkama. Dosad je snimila 11 albuma i sudjelovala na brojnim kompilacijama (vidi : IZDANJA).

Rođena je u Zagrebu gdje je završila gimnaziju i diplomirala 1969. na Filozofskom fakultetu (engleski i ruski jezik) a radila je veći dio života, do svoje 47 godine, kao prevoditeljica i profesorica jezika. Živjela je više godina u SAD-u, Rusiji i Indoneziji, pa se na njenom repertoaru mogu naći pjesme i iz tih zemalja.

Za vrijeme studija (1968.) sudjelovala je u predstavi "Viet-Rock" zagrebačkog SEK-a (Studentskog eksperimentalnog kazališta) u kojoj je imala jednu od glavnih uloga (pjevala je songove uz vlastitu pratnju na gitari) S tom predstavom obišla je nekoliko europskih kazališnih festivala.Tada (u svojim dvadesetim) odlučila je da se neće profesionalno baviti glazbom.

Trebalo je proći dvadesetak godina da ponovo zapjeva pred većim auditorijem. To je bilo 16. travnja 1993. u zagrebačkoj dvorani KIC-a kada je predstavila program uglavnom nepoznatih međimurskih pjesama koje je obradila na temelju notnih zapisa iz knjige Florijana Andrašeca : "Pučke popijevke iz Međimurja".

Nakon toga ima brojne nastupe najrazličitijeg tipa: od samostalnih koncerata, svojih večeri u klubovima, na festivalima, pa do nastupa kod predstavljanja knjiga, otvaranja izložbi, itd.
Nastupila je u brojnim televizijskim i radijskim emisijama, uživo ili putem snimljenih spotova, uvijek promovirajući slabo poznatu ili zaboravljenu hrvatsku glazbenu baštinu.

Više puta je nastupila u okviru Međunarodne smotre folklora u Zagrebu, te na smotri tradicionalnih medjimurskih pjesama u Nedelišću - Medjimurske popevke, na festivalu KAŠTELA 2002, te na međunarodnom festivalu etno-glazbe ETHNOAMBIENT u Solinu 2005. i 2007. Osim u Hrvatskoj imala je nastupe u Irskoj, Nizozemskoj, SAD-u, Slovačkoj, Švedskoj, Mađarskoj (na festivalu PEPSI SZIGET), u Sloveniji (festival TRNFEST), Italiji (festival CIRCOM), Makedoniji, Švicarskoj, Njemačkoj, Južnoafričkoj Republici

Pjesme koje je obradila koristile su se u nekoliko kazališnih predstava, a ima i dvije vlastite predstave/monodrame s pjevanjem: "Zašto sam postala javna pjevačica sa 47 godina ili Strah od kloniranja/ autobiografska humorna monodrama s pjevanjem na hrvatskom, engleskom, ruskom i indonezijskom jeziku" i "Priča o zaboravljenim pjesmama". Plesna predstava "Ogledam se"(na pretežitoDunjinu glazbu) izvedena je na dječjem festivalu u Šibeniku 1997. Radila je također glazbu za predstavu "Regoč i Kosjenka" prema priči Ivane Brlić Mažuranić u režiji Marija Kovača a u izvedbi Dječjeg kazališta Dubrava u Zagrebu, u kojoj je također za osnovu uzela hrvatske tradicijske pjesme. S Tomom Sombolcem radila je glazbu za "Tri narodne priče" snimljenu za organizaciju "Naša djeca". Nakon toga slijedi multimedijalna glazbeno-scenska predstava temeljena isključivo na hrvatskim pučkim baladama "Oj ti tožni človek" (vidi : PREDSTAVE).

Organizira radionice gdje uči (mlade) ljude pjevati hrvatske i druge narodne pjesme. Tri godine vodila je etno-radionicu u sklopu OTOKULTIVATOR-a na otoku Visu, a nakon toga već niz godina etno-radionicu u trajanju od 4 mjeseca u sklopu Udruženja za razvoj kulture (klub Močvara). Održava višednevne etno-radionice za djecu na poziv Gradske knjižnice u Vukovaru, Karlovcu, a također jednokratne radionice u okviru Marčanskog etno-festa (Stara Marča kraj Ivanić Grada) i FRK-a (Festivala ruralne kulture pokraj Knina). S jednokratnim etno-radionicama za djecu iseljenika bila je u Nizozemskoj, Belgiji, SAD-u, Južnoafričkoj Republici.

Godine 1997. nominirana je za hrvatsku glazbenu nagradu Porin u kategoriji za najbolji ženski vokal.Osim te nominacije slijedi niz drugih nominacija, a Porin je osvojila 2008. za album "Kite i kitice". Te godine osvojila je za isti album i nagradu "Indexi".

Londonsko izdanje WORLD MUSIC The Rough Guide (VOLUME I) iz 1999. preporučuje upravo Dunjin album Iz globline srca za upoznavanje s etno-glazbom Hrvatske

Dosad je snimila 11 samostalnih albuma i sudjelovala na brojnim kompilacijama.

DISKOGRAFIJA

Kompilacija (6 pjesama):
* ETHNO-AMBIENT LIVE - Dunja Knebl, Lidija Bajuk, Legen, MC,CD, 1995., CBS
Kompilacija (2 neobjavljene pjesme):
* ETHNO AMBIENT CROATIA, CD, 2007., KOPITO records

Samostalni albumi:

* Čuješ, golub, čuješ, MC, 1994., Morje kak Međimorje
* ...jer bez tebe nema mene, MC,CD, 1996. ORFEJ
* Croatian Folk Songs from Međimurje, MC, 1998., Trottel Records, Budimpešta
* Iz globline srca, MC,CD, 1998., Dancing Bear
* Četiri frtalji, MC,CD, 2000., Dancing Bear
* Da sam barem guska, MC,CD, 2002., Dancing Bear
* Polje široko, nebo visoko, CD., 2005., Dancing Bear
* Kite i kitice, CD., 2007., Dancing Bear
* Dođe Božić, oj koledo, CD, 2008. Dancing Bear
(suradnici: Nina Romić, Tomo Sombolac, Damjan Čakmak)
* Spevala mi papiga, CD, 2009., Dancing Bear
* Jelen pase, CD, 2010. Dancing Bear
(suradnik: Tomo Sombolac)

+ na raznim kompilacijama

GLAZBENA PRIČA

Pjevam oduvijek. Voljela sam pjevati kao dijete. Prvi veliki nastup u mojem životu bio je kad sam imala devet godina, u Americi. Pjevala sam na velikoj proslavi obljetnice Ujedinjenih naroda u New Yorku pjesmu "Djevojčica ruže brala" i time zastupala svoju zemlju.

U glazbenu školu sam, nažalost, krenula tek s jedanaest godina, u Karlovcu. Svirala sam glasovir i violinu. Nakon godinu dana smo se preselili u Zagreb. Imala sam previše godina pa nisam uspjela upisati dalje glasovir (radi prevelike konkurencije) već samo violinu koju sam "pilila" ukupno pet godina. Gitaru sam istovremeno počela sama učiti kod kuće pomoću nekih jednostavnih udžbenika. Naime, šezdesetih godina gitara se nije mogla učiti niti u glazbenoj školi a još manje na akademiji. Naravno, pjevala sam i dalje, uz pratnju gitare. Pjevanje nisam nikad poželjela učiti jer mi se uvijek činilo da ću tada previše razmišljati o tome kako pjevati umjesto da jednostavno pjevam onako kako osjećam.

Šezdesetih godina sam sudjelovala na raznim natječajima i priredbama (Mikrofon je vaš, Subotom uvečer, Prvi pljesak). Čak sam bila i u jednoj televizijskoj emisiji koja je snimana u današnjoj Tvornici, nekad Radničkom domu. Kad mi je bilo sedamnaest godina otac je postao veleposlanikom u Indoneziji pa se moje pjevanje i sviranje nastavilo u toj dalekoj zemlji.

Učila sam indonezijski jezik, indonezijske pjesme, ali i pjesme drugih zemalja. Definitivno su mi najdraže postale razne narodne pjesme. Osim američkih koje sam naučila još kao dijete jer smo imali velik broj ploča, zavoljela sam ruske narodne pjesme nakon što sam ih čula u vrlo uspješnoj interpretaciji uz gitaru. Imala sam repertoar pjesama iz raznih zemalja i pjevala u raznim prigodama.

Nakon povratka iz Indonezije upisala sam u Zagrebu engleski i ruski jezik na Filozofskom fakultetu. Upravo je moj repertoar američkih narodnih pjesama bio presudan kod izbora za ulogu u predstavi Viet-Rock Studentskog eksperimentalnog kazališta iz Zagreba 1968. godine u kojoj sam pjevala songove uz gitaru. To je bila predstava po uzoru na Kosu i slične mjuzikle koji su bili upereni protiv rata uopće i rata u Viet-Namu. S predstavom smo gostovali u raznim gradovima i zemljama, na festivalima studentskih kazališta. Među ostalim pjevala sam u starom kazalištu u Parmi, u Sarajevu... U stvaranju Viet-Rocka sudjelovali su mnoga danas renomirana imena : Marija Žarak, Rajko Grlić, Živko Zalar, Mladen Škalec, Miro Međimorec, Drago Turina, Dubravko Sidor, Branko Vodeničar, Zlatko Kauzlarić-Atač.

Međutim, daske koje život znače mene nisu uspjele uvjeriti da je to život koji želim. Naprotiv. Odlučila sam da ne želim da netko drugi umjesto mene odlučuje kako ću, kada ću i što ću pjevati. Pjevanje mi je previše značilo da bi to podredila zakonima tržišta. Vidjela sam tada ono što se dogadja mnogima koji se počnu baviti umjetnošću jer to vole. Zaborave ono što je osnovno, zaborave na ljubav.

Život mi se u potpunosti promijenio puno godina poslije kad sam otkrila poraznu činjenicu da se tisuće narodnih pjesama u Hrvatskoj više ne pjevaju. Počelo je od knjige pjesama Florijana Andrašeca "Pučke popijevke iz Međimurja" koja me je odvela do drugih zbirki hrvatskih narodnih pjesama. Najčešće je reakcija bila "Gdje si to našla? Zar mi to imamo?" Na nagovor prijatelja počela sam nastupati s repertoarom malo poznatih hrvatskih narodnih pjesama 1993., koncertom u zagrebačkom Kulturno-informativnom centru (KIC-u) pod nazivom. Stare popijevke iz Međimurja - nedovoljno poznate, premalo izvođene popijevke o domu i zavičaju, o sretnoj i nesretnoj ljubavi, o sreći, o tuzi, o ratu, životu i smrti. O d tog koncerta kao da su me te pjesme uzele pod svoje i vodile putem kojim idem i danas, deset godinu poslije. A ono što je najnevjerojatnije: pjevam što hoću i kako hoću.

Ni danas ne mogu shvatiti kako je moguće da tolike prekrasne hrvatske narodne pjesme čame u knjigama i čekaju da ih netko pjeva ili svira. Znam samo da moram učiniti sve što mogu kako se te pjesme ne bi zaboravile.

Dosad sam snimila oko stotinu pjesama od kojih se većina nalazi na mojih šest albuma i na raznim kompilacijama.

Osim što pjevam za najrazličitiju publiku sve svoje aktivnosti usmjerila sam na to da hrvatska narodna glazba postane popularnija, naročito među mladima:

Pjesme koje je sam obradila koristile su se u nekoliko kazališnih predstava, a imam i dvije vlastite predstave čiji je cilj - promovirati slabo poznatu hrvatsku baštinu (vidi PREDSTAVE!).

U KIC-u sam nekoliko mjeseci tijekom 1997. godine imala redovite koncerte/predavanja gdje sam obrađivala određene teme ili skupine hrvatskih narodnih pjesama uspoređujući ih s pjesmama iz drugih zemalja. Te sam godine imala i tematske večeri u restoranu GASTRO KLUB pod nazivom ETNO-PUTOVANJE s Dunjom Knebl. Uz jela raznih zemalja u kojima sam živjela (jela sam djelomice sama i spravljala), pjevala sam odgovarajuće pjesme družeći se s gostima koji su i sami ponekad zapjevali.

Najviše volim snimati pjesme koje nikad nisam čula. Proučavam mnogobrojne notne zapise i tekstove koje su prikupili hrvatski etnomuzikolozi u prvoj polovici 20. stoljeća. Nakon odabira pjesama radim aranžmane za glas i gitaru. Pjesme obično snimam sama (glas i gitara) ili u suradnji s multiinstrumentalistima (Mateom Martinovićem, Mladenom Škalecom, Tomom Sombolcem, Svenom Pavlovićem, ili s gitaristom Danijelom Maodušem). Jedno vrijeme sam nastupala s Irinom (Vitorović), mojom kćerkom. Nažalost, ona više ne pjeva sa mnom, ali se nadam da ćemo možda još koji puta zapjevati i snimiti koju pjesmu.

Nikad nisam razmišljala o tome da moja glazba bude komercijalna, već promoviram tradicionalnu hrvatsku narodnu glazbu reinterpretirajući je na način kako je osjećam. Smatram da je najbolje izvoditi glazbu onako kako je svakome od nas prirodno. Kako sam veći dio života pjevala bez pratnje ili uz pratnju gitare, mislim da je to najprirodniji način za mene koja sam rođena i odrasla u gradu. Tako je moja glazba spoj prošlosti (stare narodne pjesme zabilježene u knjigama) i sadašnjosti (gitara je danas univerzalni instrument kod interpretiranja narodne glazbe u cijelom svijetu - praktična je, nenametljiva, lako se prenosi s mjesta na mjesto, dovoljna je kao pratnja bez drugih instrumenata, "spaja" ljude kod grupnog pjevanja...).

Na repertoaru imam nekoliko stotina hrvatskih pjesama a također i stotine pjesama iz zemalja u kojima sam živjela.

Najveći uspjeh dosad je vjerojatno činjenica da londonsko izdanje WORLD MUSIC The Rough Guide (VOLUME I) iz 1999. , preporučuje upravo moj album Iz globline srca za upoznavanje s etno-glazbom Hrvatske. Kad sam to vidjela znala sam da sam na pravome putu i od tada slijedim svoje osjećaje - veliku ljubav koju imam prema zaboravljenim pjesmama iz knjiga.

.