| |
|
DA
LI JE LJUDSKI GLAS PRESTAO BITI NAJLJEPŠI
INSTRUMENT NA SVIJETU?
U pogovoru knjige Pučke popijevke Hrvata iz okolice
Velike Kaniže našeg poznatog muzikoetnologa, dr. Vinka
Žganca, možemo pročati:
KAKO PJEVATI OVE PJESME
Pravi autor tih pjesama je hrvatski narod, zato se
pjesme i zovu narodne. One dolaze do pravog izražaja
kada se pjevaju onako kako su i nastale, tj.
jednoglasno. One ne podnose muzičku pratnju.
Instrumentalna pratnja im oduzima iskrenost i
neposrednost.
U predgovoru knjige u ediciji Penguin Books pod
nazivom English Folk Songs (Engleske Narodne Pjesme)
prema odabiru urednika Ralph Vaughan Williams-a i A.L.
Lloyd-a sugerira se slijedeće:
Najidealniji način pjevanja engleskih narodnih pjesama
je, naravno, bez pratnje. Naše pjesme su nastale da bi
se tako pjevale i znatan dio njihove tonalne ljepote i
zanimljive gipkosti proizlazi iz činjenice da su
tradicijski bez harmonijske ili ritmičke pratnje.
Najbolje su kada ih se ostavi netaknutima.
Netko je rekao da je ljudski glas najljepši instrument
na svijetu, a za instrumente se što kaže da su dobri
ako "imaju dušu" ili ih se svira "s dušom".
Pa ipak, danas ljudski glas bez pratnje
instrumenata ili drugih ljudskih glasova prava je
rijetkost, čak i kada su u pitanju narodne pjesme,
koje su po logici nastale i pjevale se bez pratnje.
Ne samo da smo se odvikli slušati "najljepši
instrument na svijetu" kada je on "bez odjeće -
pratnje drugih glazbala (koja su redom manje lijepa
jer je glasu dat epitet najljepšeg glazbala), već
sam glas nastojimo uljepšati raznim trikovima koji su
mogućom upotrebom suvremenih elektronskih dostignuća,
bilo da se to radi kod nastupa (mikrofoni, pojačala,
tonski pultovi) ili kod snimanja gdje više nema
granica mogućnostima (mijenjanje svih parametara,
sempliranje...) Pri čemu mu možda oduzimamo onu istu
"dušu" koju toliko tražimo da bi nas zadovoljilo neko
umjetničko djelo.
Možda je odgovor da a capella pjevanje funkcionira
samo u prirodnim okolnostima u kojima nema niti traga
tehničkih dostignuća a možda bi trebalo u tome pravcu
i potražiti odgovor.
Zar nije najljepše slušati klapsko pjevanje uz more
gdje nikad nema savršene tišine studija i gdje uvijek
uz ljudske glasove diše i priroda koja ih okružuje?
Moglo bi se to isto reći za ženski ili muški glas, sam
ili kao dio zbora u akustičnim prostorima crkvi i
kapelica sagra??m puno prije pronalaska savršenstava
audio tehnike. Te prostore su izgradili graditelji
koji su uspjeli stvoriti tako savršeno akustične
prostore kakve je i danas uz sva dostignuća teško
ponoviti. Možda je tu i odgovor zašto nam ne uspijeva
napraviti savršenu snimku ljudskog glasa koja bi
dočarala sve elemente koji ga doista težee najljepšim
instrumentom na svijetu. Jer ljudski glas je najljepši
kada ga slušamo uživo, ili kada sami pjevamo. U
prirodnom, ljudskom okruženju. Bez obzira na sve
moguće tehničke nesavršenosti.
|
|
|
