DUNJA KNEBL, glazbenica

ONO ŠTO RADIM NIJE MODA

Ako je itko u kontekstu domovinske popularnoglazbene scene svojom skromnošću, samozatajnošću, ali prije svega svojim izvođačkim talentom zaslužio dio medijske pozornosti koja se polako i, na sreću, ostvaruje, onda je to svakako Dunja Knebl čiji nam izvođački rad i dar pokazuju kako se to treba odnositi naspram tradicije vlastite kulture. Na način koji ne podrazumijeva nikakav brzi, materijalni ili ideologijski profit na tržnici koja nerijetko, nakon što joj je oduzela vlastito biće i pretvorila je u kič, tu istu tradiciju prodaje u skupo bescijenje.

Dunja Knebl profesorica je engleskog i ruskog jezika, samouka pjevačica i sviračica. Svoj izuzetno bogati repertoar narodnih pjesama tek je odnedavno počela predstavljati javnosti. Živjela je u Americi, Rusiji, Indoneziji. Vrativši se u Zagreb, počinje s istraživanjem naše zaboravljene glazbene baštine.

Nije nimalo sporno kako to što radite, kao umjetnica osobno, a tako i nastupima s izvođačima poput Lidije Bajuk ili s grupom Legen, danas, u određenim slušateljskim krugovima, ima upravo kultni status. No, Vi svirate i pjevate već tridesetak godina?

Pjevam otkad znam za sebe. Bez pjevanja, čini mi se, ne bih preživjela. Međutim, najveći dio života pjevala sam za sebe i za moje prijatelje. Odluku da se ne želim profesionalno baviti pjevanjem donijela sam davno, kada sam bila stara kao što je danas moja kćerka, Irina. Bilo je više razloga za to. Pjevanje je bilo za mene previše dragocjeno da bih to podredila nekim zakonima tržišta. Željela sam pjevati samo onako kako osjećam. To je možda najveći problem za sve umjetnike: kako ostati vjeran svojem viđenju, doživljaju, osjećajima, a ipak preživjeti materijalno? Osim toga, osvjedočila sam se kako izgleda konkretan život ljudi u umjetničkim krugovima. Uskoro će biti trideset godina od predstave Studentskog eksperimentalnog kazališta u Zagrebu pod nazivom “Viet-Rock”, u kojoj sam uz gitaru pjevala songove i imala sreću tada nastupiti, među ostalim, u čuvenom kazalištu u Parmi.

NISAM OPTEREĆENA AMBALAŽOM

Poznato je kako ste samouka sviračica i pjevačica. Što u umjetničkom smislu donosi ta “samoukost”. U Vašem slučaju, čini mi se, izvanrednu svježinu i emotivnost u pristupu onome što radie?

Moje opredjeljenje ostalo je nepromijenjeno cijelog života. Ja sam amater. U doslovnom smislu riječi, a toje: pjevam jer to volim. S druge strane, prema svim životnim situacijama odnosim se odgovorno, a to znači i profesionalno, krajnje ozbiljno prema onome što radim. Kako je iza mene mnogo godina bavljenja onim što volim, glasnice me danas slušaju, te često uspijem izraziti upravo ono što želim. Gitara je uvijek bila kulisa, obilježje ovoga našeg vremena, simbol slobode, instrument dostupan svima, u ovom našem stoljeću univerzalan i u svjetskim razmjerima najrasprostranjeniji, “najnarodniji”.

Kao gradsko dijete ovog vremena, a zaljubljeno u etnoglazbu, izvodila sam oduvijek svoje pjesme uz pratnju gitare, što se kod nas ne smatra izvornim. To je moja izvornost. “Samoukost” za mene znači da ništa ne moram. Nisam opterećena pravilma. Nisam opterećena “ambalažom”, a to se odnosi i na produkciju i na aranžmane kod snimanja. Slijedim svoje osjećaje u potpunosti. Za mene nije bitna “priča” koju u današnje vrijeme često vješto stvaraju oko nekog proizvoda, pojave. O.K., sve je to dio današnjeg vremena, mediji su svemoćni, ali ja ništa ne moram. Za mnoge je laž često ljepša od istine, ali laž ima svoj vijek trajanja. Prava i jedina “priča” smo upravo pjesme koje pjevam i ja sama, odnosno ono što te pjesme daju meni i ja njima. Ono što radim nije moda. Ljudi imaju potrebu sve etiketirati. Prozvali su nas “Hrvatskom etno scenom”. Često se dogodi da neke pojave postoje od onog trenutka kad ih ljudi imenuju, a ja danas pjevam neke pjesme koje sam i prije tridesetak godina pjevala uz gitaru (međimurske pjesme “Jarebica, lepa ftica”, “Oj sončece, sončece”). Osim toga, sigurna sam da, kako to obično biva, ima mnogo ljudi osim nas “etiketiranih” koji rade nešto slično kao mi, ali za njih se ne zna.

Kako birate skladbe koje izvodite? Što je to što Vas motivira pri tom izboru? Ta motivacija vjerojatno je i uzrokom tolike predanosti i posvećenosti hrvatskim tradicionalnim pjesmama?

Vrlo pažljivo i nježno biram pjesme. S velikom ljubavlju. Jer to su i one same – ljubav. Kod nastajanja narodno stvaralaštvo lišeno je drugih motiva. Uvijek sam bila najviše fascinirana upravo narodnim pjesmama. Najveći izazov je pokušati sve izraziti na najjednostavniji način. Nakon što sam pjevala pjesme drugih zemalja “otkrila” sam kakvo mi imamo blago u našoj zemlji. To je za mene nepresušan izvor nadahnuća. S jedne strane su me upravo te pjesme “natjerale” izaći iz anonimnosti. Prije četiri godine potresle su me pjesme iz zbirke međimurskog pjesnika i sakupljača narodnih pjesama, Florijana Andrašeca. Florijan Andrašec je bilježio pjesme, pjevao, svirao na orguljama i učio druge pjevati. I sam je stvarao. Sakupio je velik broj narodnih pjesama koje su ušle u zbirke dr. Vinka Žganca. Prvi moj koncert sastojao se od tih pjesama. Kasnije sam shvatila da notnog materijala i raznih zbirki ima u izobilju i da do tog materijala uopće nije teško doći. I prije sam voljela pjevati pjesme koje ranije nikad nisam čula, a “napravila” sam ih prema notnim zapisima. Tako su one postale na neki način “moje”, jer sam mogla biti sigurna da ih ne pjevam pod utjecajem nečije interpretacije. Sada se, zahvaljujući našem narodnom blagu, već na neki način ostvarje ono što nisam smatrala mogućim: pjevam ono što želim, onako kako želim, i čak nailazim na razumijevanje nekih ljudi koji to žele slušati.

NAJLJEPŠE PJESME NA SVIJETU

Što Vam znači rad sa skupinm Legen i kako ste se upoznali.

Skupinu Legen čula sam u listopadu 1993. godine, istog tjedna kad sam prvi put bila u Međimurju i upoznala Lidiju Bajuk. Tada sam već imala iza sebe tri solistička koncerta u Zagrebu, nastupe za vrijeme PEN-a u Dubrovniku, nastup u Austriji; dvije međimurske pjesme s moje demo kasete pjevali su glumci u francusko-hrvatskoj kazališnoj koprodukciji “Budi se lijepa”. Ne znam da li sam ikada imala takvu tremu kao kad sam došla prvi put u Čakovec da bi Međimurcima pjevala njihove pjesme. Nakon koncerta mi je prišla Lidija, dala mi svoje knjige, kasetu. Bila sam očarana njenim glasom, mada je tada uglavnom izvodila svoje vlastite pjesme. U emisiji “Dobro jutro Hrvatska”, prije nešto više od dvije godine, bile smo gošće Lidija, Irina i ja. Tom sam prilikom rekla kako sam sigurna da će naša glazba naći put i izvan granica naše domovine, a da li ćemo tome pridonijeti mi, ili netko drugi, ne znam. Možda skupina Legen. Zamolila sam da nam se jave. Javili su se odmah nakon emisije a intenzivnije smo se počeli družiti nakon Lidijinog i mojeg nastupa na Međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu, 1994. Vrlo sam dugo i pozorno slušala moje nove, mnogo mlađe od mene, glazbene kolege. Mislim da je vrlo bitno da smo udruženim snagama svratili pozornost na naš rad onim što nas povezuje; željom da se ova naša prelijepa hrvatska glazba još više čuje. Kao i kod mnogih situacija u žvotu, bitno je da nas različitosti ne razdvoje već objedine. Bar ponekad. Živjele različitosti! Mislim da će upravo te različitosti, koje će se očitovati u daljem radu, biti zanimljive i najznačajnije za opstanak “etno scene” nakon albuma “Ethno Ambient Live” gdje smo se maksimalno približili u izrazu da bi se dobio dojam cjeline.

Puno ste u životu putovali, živjeli ste na posve udaljenim stranama svijeta. Možda se na tragovima takvih iskustava baš Vas može upitati kakvm Vam se osobno čini naš hrvatski suodnos s vlastitom tradicijom koju tako briljantno i nadahnuto otkrivate?

Imala sam sreću upoznati različite ljude, zemlje, običaje. Mnogi ljudi koji imaju velik želju putovati, a to ne mogu, imaju osjećaj da su nešto propustili, ako nisu sami vidjeli neku zemlje, grad, galeriju, neke druge ljude; ako nisu sami čuli vrhunske umjetnike. To je u našoj prirodi: moramo sami nešto doživjeti da bismo u to povjerovali. Na kraju možda shvatimo da je to sve lijepo, ali uopće nije neophodno za nas same. Mi smo na kraju takvih putovanja opet ono što smo u našem unutrašnjem svijetu, a taj svijet se obogaćuje samo onoliko koliko mi sami dozvolimo. Jer, sve imamo nadohvat ruke, ali moramo ne samo gledati nego i vidjeti, ne samo slušati nego i čuti, te na kraju to i prihvatiti, primiti, možda voljeti, što je mnogima najteže. Lakše je diviti se nečem dalekom nego doista voljeti nešto što je pored nas. Smatram da sam vrlo sretna osoba. Ne moram više tražiti. Sve je tu. Ne kažem da ne bih rado putovala. Ali ja to ne moram. Pitanje odnosa prema našoj tradiciji posljedica je upravo te ljudske potrebe da čovjek uvijek želi biti negdje drugdje, a ne tamo gdje se nalazi, da uvijek traži nešto drugo, ne svoje. Kako bi inače moglo biti moguće da imamo po količini nevjerojatne tisuće i tisuće pjesama nesvakidašnje ljepote teksta i melodije, koje nitko ne pjeva? To je kao s putovanjima. Svi žele putovati, pronalaziti. S narodnim blagom je i danas isto: iako imamo na raspolaganju nevjerojatne količine prikupljenog, snimljenog materijala, i dalje se to premalo koristi. Institut za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu izdao je dva toma od predstojećih, planiranih desetak tomova narodnih popijevki iz Međimurja u kojem je zahvaljujući dr. Vinku Žgancu i vrijednim skupljačima zabilježeno približno 7 tisuća (!!!) popijevki. Samo u Međimurju! Koliko ste međimurskih pjesama čuli? Golema je disproporcija između broja istraživača i osoba koje to što je zabilježeno jednostavno izvode: - pjevaju, plešu. Ovih drugih bi trebalo biti mnogo više. To je također pitanje kompleksa “male” zemlje. Što bi neka druga zemlja već učinila s takvim bogatstvom!?

A mi čak i ne znamo što imamo. Više se divimo irskom ili bolivijskom folkloru. Trebali bismo više pjevati. Ovdje i sada i naše pjesme. Tada bismo spoznali kako imamo najljepše pjesme na svijetu. U nama samima. Možda bi nas to učinilo sretnijima.

Delimir Rešicki