Dunja Knebl rođena je u Zagrebu. Otac joj je iz Siska a majka iz Sv. Ivana Zeline. Živjela je u SAD-u, Indoneziji i Rusiji. Nakon završetka studija engleskog i ruskog jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu radila je veći dio života, do svoje 47 godine, kao prevoditeljica i profesorica jezika.

Osim prijevoda nekoliko kuharica na engleski jezik (Hrvatska za stolom, Slastice u Hrvata, Recepti iz Vegetine kuhinje, Kreativno kuhanje s okusom Mediterana) prevela je prema vlastitom izboru dvadesetosam pjesama Arsena Dedića koje su objavljene pod nazivom Kiša/Rain u izdanju hrvatskog PEN-a prigodom 59. svjetskog kongresa te organizacije održanog u Hvaru i Dubrovniku 1993. Takodjer je prepjevala na engleski jezik niz medjimurskih pjesama.

Ima kćerku Irinu Vitorović iz prvog braka.

GLAZBENA PRIČA

Pjevam oduvijek. Voljela sam pjevati kao dijete. Prvi veliki nastup u mojem životu bio je kad sam imala devet godina, u Americi. Pjevala sam na velikoj proslavi obljetnice Ujedinjenih naroda u New Yorku pjesmu Djevojčica ruže brala i time zastupala svoju zemlju.

U glazbenu školu sam, nažalost, krenula tek s jedanaest godina, u Karlovcu. Svirala sam glasovir i violinu. Nakon godinu dana smo se preselili u Zagreb. Imala sam previše godina pa nisam uspjela upisati dalje glasovir (radi prevelike konkurencije) već samo violinu koju sam “pilila” ukupno pet godina. Gitaru sam istovremeno počela sama učiti kod kuće pomoću nekih jednostavnih udžbenika. Naime, šezdesetih godina gitara se nije mogla učiti niti u glazbenoj školi a još manje na akademiji. Naravno, pjevala sam i dalje, uz pratnju gitare. Pjevanje nisam nikad poželjela učiti jer mi se uvijek činilo da ću tada previše razmišljati o tome kako pjevati umjesto da jednostavno pjevam onako kako osjećam.

Šezdesetih godina sam sudjelovala na raznim natječajima i priredbama (Mikrofon je vaš, Subotom uvečer, Prvi pljesak). Čak sam bila i u jednoj televizijskoj emisiji koja je snimana u današnjoj Tvornici, nekad Radničkom domu. Kad mi je bilo sedamnaest godina otac je postao veleposlanikom u Indoneziji pa se moje pjevanje i sviranje nastavilo u toj dalekoj zemlji.

Učila sam indonezijski jezik, indonezijske pjesme, ali i pjesme drugih zemalja. Definitivno su mi najdraže postale razne narodne pjesme. Osim američkih koje sam naučila još kao dijete jer smo imali velik broj ploča, zavoljela sam ruske narodne pjesme nakon što sam ih čula u vrlo uspješnoj interpretaciji uz gitaru. Imala sam repertoar pjesama iz raznih zemalja i pjevala u raznim prigodama.

Nakon povratka iz Indonezije upisala sam u Zagrebu engleski i ruski jezik na Filozofskom fakultetu. Upravo je moj repertoar američkih narodnih pjesama bio presudan kod izbora za ulogu u predstavi Viet-Rock Studentskog eksperimentalnog kazališta iz Zagreba 1968. godine u kojoj sam pjevala songove uz gitaru. To je bila predstava po uzoru na Kosu i slične mjuzikle koji su bili upereni protiv rata uopće i rata u Viet-Namu. S predstavom smo gostovali u raznim gradovima i zemljama, na festivalima studentskih kazališta. Među ostalim pjevala sam u starom kazalištu u Parmi, u Sarajevu... U stvaranju Viet-Rocka sudjelovali su mnoga danas renomirana imena : Marija Žarak, Rajko Grlić, Živko Zalar, Mladen Škalec, Miro Međimorec, Drago Turina, Dubravko Sidor, Branko Vodeničar, Zlatko Kauzlarić-Atač.

Međutim, daske koje život znače mene nisu uspjele uvjeriti da je to život koji želim. Naprotiv. Odlučila sam da ne želim da netko drugi umjesto mene odlučuje kako ću, kada ću i što ću pjevati. Pjevanje mi je previše značilo da bi to podredila zakonima tržišta. Vidjela sam tada ono što se dogadja mnogima koji se počnu baviti umjetnošću jer to vole. Zaborave ono što je osnovno, zaborave na ljubav.

Život mi se u potpunosti promijenio puno godina poslije kad sam otkrila poraznu činjenicu da se tisuće narodnih pjesama u Hrvatskoj više ne pjevaju. Počelo je od knjige pjesama Florijana Andrašeca “Pučke popijevke iz Međimurja” koja me je odvela do drugih zbirki hrvatskih narodnih pjesama. Najčešće je reakcija bila “Gdje si to našla? Zar mi to imamo?” Na nagovor prijatelja počela sam nastupati s repertoarom malo poznatih hrvatskih narodnih pjesama 1993., koncertom u zagrebačkom Kulturno-informativnom centru (KIC-u) pod nazivom. Stare popijevke iz Međimurja – nedovoljno poznate, premalo izvođene popijevke o domu i zavičaju, o sretnoj i nesretnoj ljubavi, o sreći, o tuzi, o ratu, životu i smrti. O d tog koncerta kao da su me te pjesme uzele pod svoje i vodile putem kojim idem i danas, deset godinu poslije. A ono što je najnevjerojatnije: pjevam što hoću i kako hoću.

Ni danas ne mogu shvatiti kako je moguće da tolike prekrasne hrvatske narodne pjesme čame u knjigama i čekaju da ih netko pjeva ili svira. Znam samo da moram učiniti sve što mogu kako se te pjesme ne bi zaboravile.

Dosad sam snimila oko stotinu pjesama od kojih se većina nalazi na mojih šest albuma i na raznim kompilacijama.

Osim što pjevam za najrazličitiju publiku sve svoje aktivnosti usmjerila sam na to da hrvatska narodna glazba postane popularnija, naročito među mladima:

Organiziram radionice u kojima učim (mlade) ljude pjevati narodne pjesme (osim jednokratnih radionica sada već dvije godine vodim etno-radionicu u sklopu OTOKULTIVATOR-a na otoku Visu - vidi fotke!).

Pjesme koje je sam obradila koristile su se u nekoliko kazališnih predstava, a imam i dvije vlastite predstave čiji je cilj – promovirati slabo poznatu hrvatsku baštinu (vidi PREDSTAVE!).

U KIC-u sam nekoliko mjeseci tijekom 1997. godine imala redovite koncerte/predavanja gdje sam obrađivala određene teme ili skupine hrvatskih narodnih pjesama uspoređujući ih s pjesmama iz drugih zemalja. Te sam godine imala i tematske večeri u restoranu GASTRO KLUB pod nazivom ETNO-PUTOVANJE s Dunjom Knebl. Uz jela raznih zemalja u kojima sam živjela (jela sam djelomice sama i spravljala), pjevala sam odgovarajuće pjesme družeći se s gostima koji su i sami ponekad zapjevali.

Najviše volim snimati pjesme koje nikad nisam čula. Proučavam mnogobrojne notne zapise i tekstove koje su prikupili hrvatski etnomuzikolozi u prvoj polovici 20. stoljeća. Nakon odabira pjesama radim aranžmane za glas i gitaru. Pjesme obično snimam sama (glas i gitara) ili u suradnji s multiinstrumentalistima (Mateom Martinovićem, Mladenom Škalecom). Jedno vrijeme sam nastupala s Irinom (Vitorović), mojom kćerkom. Nažalost, ona više ne pjeva sa mnom, ali se nadam da ćemo možda još koji puta zapjevati i snimiti koju pjesmu.

Nikad nisam razmišljala o tome da moja glazba bude komercijalna, već promoviram tradicionalnu hrvatsku narodnu glazbu reinterpretirajući je na način kako je osjećam. Smatram da je najbolje izvoditi glazbu onako kako je svakome od nas prirodno. Kako sam veći dio života pjevala bez pratnje ili uz pratnju gitare, mislim da je to najprirodniji način za mene koja sam rođena i odrasla u gradu. Tako je moja glazba spoj prošlosti (stare narodne pjesme zabilježene u knjigama) i sadašnjosti (gitara je danas univerzalni instrument kod interpretiranja narodne glazbe u cijelom svijetu – praktična je, nenametljiva, lako se prenosi s mjesta na mjesto, dovoljna je kao pratnja bez drugih instrumenata, “spaja” ljude kod grupnog pjevanja...).

Na repertoaru imam nekoliko stotina hrvatskih pjesama a također i stotine pjesama iz zemalja u kojima sam živjela.

Godine 1997. nominirana sam za hrvatsku glazbenu nagradu Porin u kategoriji za najbolji ženski vokal.

Najveći uspjeh dosad je vjerojatno činjenica da londonsko izdanje WORLD MUSIC The Rough Guide (VOLUME I) iz 1999. , preporučuje upravo moj album Iz globline srca za upoznavanje s etno-glazbom Hrvatske.

Od tada su objavljena još dva albuma, a na albumu Da sam barem guska su pjesme iz Hrvatske a i tradicionalne narodne pjesme iz nekih zemalja u kojima sam živjela. Osnovni cilj mi je bio da se nakon slušanja tog albuma zaključi kako naše pjesme nimalo ne zaostaju za uvoznima.